Intervjuirali smo našeg dugogodišnjeg vanjskog suradnika, doc.dr.sc. Nenada Vertovšeka, povodom objave njegove nove knjige pod naslovom „Philosophies of the Future and the Non-Human: From Cyberspace to Human Enhancement“. U nastavku pročitajte više…
Poštovani profesore Vertovšek, autor ste nekoliko knjiga koje se bave proučavanjem medija u užem i širem smislu. Posljednja od njih, nastala u suradnji s profesoricom Ivanom Greguric s Odjela za komunikologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, je pod naslovom „Philosophies of the Future and the Non-Human: From Cyberspace to Human Enhancement“. Riječ je o prijevodu ranije objavljene knjige „Filozofija budućeg: Ogledi o neljudskom“. Možete li nam ukratko opisati teme eseja unutar knjige. Koji su glavni zaključci (key-takeaway)?
Riječ je o uglednom izdavaču akademskih knjiga sa sjedištem u Newcastleu upon Tyneu u Engleskoj, osnovanom 2001. od bivših predavača i istraživača Sveučilišta u Cambridgeu, koji objavljuju izvorne akademske radove u širokom rasponu tema od humanističkih i društvenih do prirodnih znanosti. Za kolegicu Ivanu i mene bilo je to priznanje, čast i zadovoljstvo da nas prepoznaju i odluče objaviti zbirku eseja u sferi filozofije budućnosti i ne-ljudskog razvoja, od transhumanizma do razvoja ljudske kreativnosti na humanističkim načelima.
Razmatramo etiku budućnosti i ljudskih bića te moguće produženje čovječanstva u suživotu naše vrste i napredne samosvjesne umjetne inteligencije. Tu je i nova medijska stvarnost, bijeg od slobode, dronovi kao medij 21. stoljeća, značenje virtualnog svijeta i daljnjeg umrežavanja, ontološka pitanja kiborgizacije čovjeka i kiborške etike, uz vrlo zanimljiv intervju sa Stelarcom, znanstvenikom i umjetnikom koji svojim eksperimentima propituje granice ljudskih tjelesnih mogućnosti u hibridizaciji ljudskog tijela i tehnologije.
Kako ste dobili inspiraciju za pisanje navedene knjige?
Navedenim temama smo se i dosad bavili u znanstvenom, medijskom i istraživačkom radu. Ovoga puta smo nastojali produbiti i proširiti raspravu i istraživanja o temama koje su izuzetno aktualne, predmet ozbiljnog i sveobuhvatnog istraživanja u više zemalja, kod nas zasad možda manje. No, željeli smo i „razbiti“ neke, u široj javnosti, neopravdano uvriježene, iluzije o budućnosti samoj, te pojmovima o kiborzima, avatarima, robotima i androidima, posebno o umjetnoj inteligenciji.
Više je toga – od straha od „robota“, nerazumijevanja transhumkanizma, straha od umjetne inteligencije i nepoznavanja što bi viša svjesna razina AI zapravo značila. Kao i činjenice da opasnost ne dolazi od robota ili umjetne inteligencije, već zlouporabe ljudske neinteligencije ili visokotehnoloških namjera kontrole i potčinjavanja ljudi preko AI. Mnogo stvari se ne razumije, krivo tumači ili iskrivljava zbog neznanja ili jednostavno plašenja ljudi kako se ne bi pitali previše o zlim, sebičnim i pohlepnim ljudskim i/ili korporacijskim ciljevima.
Kako biste, iz filozofskog gledišta, definirali put kojim „moderan“ čovjek korači u kontekstu etičkih dilema vezanih uz spajanje čovjeka i tehnologije? Konvergira li čovječansvo prema potpunoj digitalizaciji tijela i/ili duše?
Opet naglašavam, taj je Put naizgled tamnijih boja koliko je i nedostatka svjetla u općim trendovima čovječanstva koje upravo ovih dana gubi svoje etičke okvire i vraća se tzv. srednjovjekovnoj etici, neupitnim lošim autoritetima tzv. elite, „kraljeva i careva“ financija, megakorporacija i uvijek iznova osvježene pohlepe za novcem, teritorijem, tijelima i dušama drugih ljudi i dosegnutoj razini građanskih prava. Stoga to i smjera prema tzv. tehnofeudalizmu, starijim i mračnijim razdobljima dogmi i izabranih kontrolora uma i tijela, ali uz modernu visoku tehnologiju i digitalnost, te bezobzirnom neetičkom karakteru dijela intelektualne i stručne elite i vodećih političara.
Čovjek i ljudskost polako nestaju ne zato jer se spajaju i prožimaju tehnologijom na tjelesnoj i/ili fiziološkoj razini, već što nisu riješene drevne dileme može li se opći razvoj čovječanstva postići bez ljudskog zla i uzimanja prava i života drugih radi beskrupoloznih interesa koji se, opet, prodaju kao novi svjetski poredak, demo(n)kracija ili nekakav novi planetarni „reset“ izabrane „zlatne milijarde“…
Jesu li mediji, poglavito u današnjem cybersvijetu, više ili manje homogeni u smislu „jednoumlja“ informacija koje dopiru do javnosti u odnosu na period prije pojave online tehnologija? Možemo li uopće konstatirati kako su raznovrsnije informacije danas ljudima mnogo dostupnije nego prije ili su „ujednačene“ informacije kao takve „raznovrsnije“ dostupne zahvaljujući digitalnim tehnologijama?
Tzv. (mas)medije trebamo promatrati ne više kao pojam sam za sebe, već to su zapravo i ljudi, redakcije, publika i institucije vezane ne više samo za komercijalni i javni interes, ravnotežu ili korektiv javnih događanja. Medijska kultura, pismenost ili komunikacija imali su neke prioritetne zadaće – biti korektiv vlasti obzirom na zlouporabe, građanska prava, promicati javni interes za širenje i točnost informacija, dostupnost i anticenzuru kroz kritičko promišljanje i slobodu misli, riječi i djela.
Nekadašnje ogledalo društva razbilo se poput onog iz bajke jer je previše zrcalilo sliku egoističnih dijelova vladajućih slojeva i njihovu bezosjećajnost i nedostatak empatije. Uz neprofesionalnost i pristranost novinara i svih odgovornih za razotkrivanje stvarnosti i puteva od činjenica i informacija do vijesti.
Drugo je pitanje odlično postavljeno jer točno ukazuje na oksimoronski karakter medija danas (i u budućnosti) – kako spojiti nespojivo, osnovne postulate medijske profesije i medijskih načela sa stvarnim djelovanjem i karakterom vlasti i medija, kratko rečeno, svijetom koji se ubrzano mijenja u svoju pesimističnu verziju, neovisno koju bajku čitamo i u koju vjerujemo. Pitanje medija, nažalost, dobija sve više svoju distopijsku funkciju i karakter.
Što biste poručili našim studentima i mladima o potrebi adekvatne medijske edukacije i možebitnoj potrebi za neutralnosti pristupa u kritičkom poimanju informacija koje dopiru do mladih? Koliko danas informacije kao takve imaju za cilj informirati, a koliko zadovoljiti neke bazične emotivne potrebe za informacijskom katarzom? Od pojave masovnih medija (televizija, radio, tiskovine) pa do pojave digitalnih multimedijskih tehnologija – je li se na tom polju nešto fundamentalno promijenilo, u smislu želje/motiva za konzumacijom sadržaja?
Nekadašnje glavne funkcije medija, medijske kulture i komunikacije – informiranje, vjerodostojnost, zabava i transmisija kulture – imale su i svoju naizgled ne tako vidljivu, petu, ali ne manje važnu, funkciju. Bilo je to obrazovanje medija i kroz medije. Obrazovanje je prvo stradalo u bespoštednoj borbi za kontrolu medija radi ostvarivanja sve većeg profita, posebno kroz kontrolu informacija, svijesti i percepcije onog što se događa oko nas i u bližem ili daljnjem svijetu. Drevni istočnjaci su problem ljudske percepcije svijeta u sebi i oko nas imali u prikazu tri majmunčića – prvom su prekrivene oči, drugom uši, a trećem usta.
Danas imamo i četvrtog majmunčića koji ima – mobitel (smartphone), koji mu zamjenjuje sva tri ograničenja…Stvaraju nam želje i potrebe koje nisu naše, koje služe ne samo zabavi ili kuturnim navikama, već promjenama naše uloge u smislu medijskog, zapravo i masovnog u službi tzv. elitnog, koji je zapravo iskrivljava posredovanje između svijeta iznutra i onog izvana.
Mladima treba partnerska ruka da sami (raz)otkriju pravila svijeta odrasli(ji)h, obrazuju se kreativno i nezavisno. Da promišljaju ona osnovna novinarska pitanja, koja su i pitanja o životu – tko sam, što radim ili mislim, gdje sam i kada sam svoj, zašto je nešto takvo i kako sve to (ne)mijenjati. Mlade treba podržavati i motivirati, a to osobno činim koliko mogu, kao i brojni drugi profesori i učitelji, bilo u životu, školama ili fakultetu da postavljaju pitanja, ali provjeravaju i odgovore. Jer, ako se prepustimo onome što neizbježno dolazi, pitanja će biti sve manje („sve je jasno“… ) a odgovori neće stvarnost pojašnjavati već zbunjivati još i više…
Urednik članka: Goran Luburić
