Za blog piše: Mateja Coljak
Priznajem, prve dane na fakultetu sam provela pokušavajući shvatiti raspored, zgrade i ljude, a jedino što sam stvarno savladala bilo je — gdje je najbliži aparat za kavu…
Kad sam krenula na fakultet, mislila sam kako ću u prvih tjedan dana otkriti sve tajne akademskog života… nisam. Umjesto toga, otkrila sam kako postoji cijeli novi svijet komunikacije, ljudi, navika i situacija o kojima nitko ne govori na upisima, a svi ih doživljavamo svakodnevno.
A što je bilo prvo što sam naučila? Studentski je život zapravo komunikacija na svim razinama.
Od WhatsApp grupa u kojima se dijele skripte i rokovi, do predavanja na kojima shvatiš koliko je toga zapravo skriveno u načinu na koji se izražavamo, ponašamo i reagiramo.
I dok se često govori o generaciji Z i njihovom “instant” pristupu svemu, realnost je kako i mi koji nismo generacija Z živimo u istom ritmu. Ako nešto traje duže od deset sekundi — možda će nas umoriti. Ali, ako je dobro, zadržat će našu pažnju više nego bilo koja notifikacija.
I to je upravo ono što nas fakultet uči: algoritmi nam mogu servirati sadržaj, ali samo mi možemo naučiti kako stvarno komunicirati, raspravljati, slušati i biti prisutni. Čak i kad prezentiraš s tri sata sna i kavom koja glumi doručak.
Druga stvar koju sam naučila jest kako je “studentski život” samo romantičan izraz za multitasking – na rubu živčanog sloma…
Predavanja, seminari, projekti, posao, društveni život, 45 otvorenih tabova na laptopu i dvije egzistencijalne krize tjedno. I sve je to, kao, normalno. Ne znam zapravo koliko je to dobro ili loše, ali znam kako se u toj gužvi krije nešto važno — osjećaj da ipak nismo sami. Jer, svaki put kad kažem “nemam pojma što radimo iz ovog”, netko odmah odgovori: “ni ja”.
I zato sam počela gledati fakultet ne kao obavezu, nego kao mjesto na kojem učim ne samo gradivo, nego i sebe.
Mjesto gdje možeš pogriješiti, promijeniti smjer, otkriti svoj glas i izgubiti se, pa se opet pronaći.
Na kraju cijelog dana, studentski život nije “najbolje razdoblje života” kako stariji vole reći.
Realnije je reći kako je to razdoblje u kojem odrastamo na najčudniji, najkaotičniji i najljepši mogući način.
A ako mene pitate — vrijedi ga zapisati, podijeliti i prenijeti dalje.
Jer možda će se neka buduća zbunjena studentica Z ili neke druge generacije, osjećati malo manje sama kad vidi kako smo svi plivali istim valovima.
