Za blog piše: THINK-A P. (2. godina MIK)
Prije pisanja ovog teksta, osjetila sam se bespomoćno…kako u 40-tak redaka napisati svoju istinu. Onda mi je sinulo, četrdesetak redaka bloga za četrdesetak godina koliko trajem dosad.
Bilo bi možda ljepše reći da bez PDV-a imam cca 35 godina iskustva na Zemlji, pa sam tad postala student, no s PDVom u 44 + sam krenula ponovno (fora mog pokojnog tetka, nije moja autorska, nažalost). Više manje loših ili lošijih životnih odluka dovelo me do mjesta gdje sam danas i gdje trebam biti, samo mi je trebalo 40+ da u isto vrijeme shvatim i prihvatim istinu…
Maska perfekcionizma
Dugi niz godina pratio me osjećaj da nisam dovoljna. Radila bih beznačajne stvari i u njih ubacivala perfekcionizam kao krinku, kao: vidi me… radim to super, čak bolje spram drugih.
Najgore je što sam i druge tjerala u isti taj pakao perfekcionizma na 15-tu, ne 9-tu razinu. Više je krugova pakla bilo u mom umu nego u Danteovom paklu. Usput kao steknete i neki ugled i autoritet, kad se tako prezentirate, nabacite par neverbalnih gesti, kameno lice – nitko mi ništa ne može.
Nije da oni meni nisu bili dovoljni, već sebi nisam bila dovoljna. Tumačim to da sam bježala i stavila sebe na zadnje mjesto. Konstantno preispitivala svoju svrhu, što se odrazilo i u odnosima, u karijeri i financijama, u zdravlju i zadovoljstvu sobom. Lelujala sam kao listić na vjetru u raznim smjerovima prije nego što bih dotakla dno.
Da ne bi mislili da je ovo jedna u nizu tužnih priča – nije da sam odrasla s teškim traumama niti bez podrške mojih dvoje super heroja roditelja, samo se nisam mogla riješiti zlokobnog osjećaja NEdovoljnosti unutar uma. Uz roditelje, sreća je bila što su mi ostali prijatelji iz djetinjstva, ne iz navike, već iz ljubavi i nesebične sposobnosti da me prihvate, hvala im.
Priznanje slabosti je moja najveća snaga
U 40-ima sam ipak upoznala sebe i shvatila da sam – najslabija osoba koju poznajem. Ne priznajem naglas svoje slabosti i mane, ali ih poznajem i prepoznajem preduboko. Više ne biram lakše puteve. Vodim rat s onom Ja koja jesam i s onom Ja kojom želim postati, ali i dobivam sve teže bitke. Ne mogu i ne smijem se ograničavati na ono oko mene koje kažu: prestara si, nemaš djecu, nemaš zavidnu karijeru niti puno novca… OK, nemam ono što Vi svojim očima vidite “svojom istinom”. Gledajte srcem. Najveću bitku sam dobila kad sam se prestala uspoređivati s drugima. Sad radim na kako svojim vlastitim resursima promijeniti svoj život. Odbacila sam zavist, značilo bi kako taj netko drugi ima ono što nemam i pretvorila to u alat, kako da Ja imam ono što želim. Odbacila sam i bijes, jer mi više ne fali ljubavi prema sebi. Učim i razvijam se u smjeru koji mi je namijenila duša rođenjem. Ne opirem se svom vlastitom pozivu. Intuicija me otključala, želim da mi potencijal svijetli.
Skok, pa tek onda “Hop”
Ključni trenutak i highlight moje životne karijere je bio kad sam rekla DA putu svoje duše i postala student. Još jedan “zašto baš sad? “kako ti se daaaa?” – odjekuju glasovi iz okoline. kažem im:”a zašto ne?” Student sam postala jer sam prvo skočila, tek onda rekla hop. Ne žalim…. Taj hop je ispao savršena prilika napraviti dubinsku analizu bića (Know Your Being) i mahnuti onoj boljoj Ja u budućnosti koja bi me odobrila i rekla: Stigla si. Dovoljna si. Mogu i tragati beskompromisno za svim svojim svrhama, nečemu želim pridonijeti, ne želim na kraju Puta pitanje:”A gde je pečat?”Nešto želim dati svijetu. Ne osjećam se kao Pale sam na PVZG-u jer je oko mene “čopor” koji sam posvojila i prisvojila…kažu i misle da mogu. Manje je bitno ima li u tom svemu nešto onih pristojnih bijelih laži…i one su lagan povjetarac u leđa ako se odlučiš interpretirati ih na taj način. Imala sam sreću biti dio generacije 2024/2025.
Budućnost ili što me čeka
Ne znam gdje ću završiti, ali osjećam kako su stranputice koje me mame sve uže. Jedino se molim zdravlju i poslodavcu koji mi daje plaću😊 da ovdje i ostanem, barem otplivati jedan krug u moru bakalara, pa onda plus još dvije godine ili dva kruga u deepl.lng. moru. Napokon vraćam dug prema sebi, s pozitivnom kamatom – samo sam uložila u vrijeme i školarinu😊 jer svim svojim bićem želim i napisati posvetu na svom diplomskom radu koja kaže: ”Mama i tata, uspjela sam!”
Odlučiti se, hm – slažem se, teško je ako glava i životne prilike rade protiv tebe, ali skoči…hop koji dođe na kraju je možda baš Taj. I da, potpisujem se pseudonimom, ali ne zato što se sramim tko sam i otkud dolazim, već zato što moj pseudonim znači da razmišljam o razmišljanju pozitivno, a na PVZG-u me treniraju i razmišljati izvan kutije.
