Blog piše: Marija Marković
Digitalizacija, transformacija, automatizacija, umjetna inteligencija – sve redom pojmovi koje, na prvu zasigurno, ne biste povezali s nečim čistim, iskonskim, a prvenstveno ljudskim kao što je – ljubav. Pa ipak, ovi dijametralno suprotni pojmovi sve se češće počinju nalaziti u istim rečenicama sugerirajući svijetu da i ljubav, kao još mnoštvo drugih osjećaja i ljudskih značajki općenito, počinju dobivati nove dimenzije, dimenzije na koje utječe inteligencija koja nije ljudska, ali je od čovjeka kreirana. Pomalo zabrinjavajuće, zar ne?
Ono što smo do jučer poznavali kao čisto ljudsko umijeće, umijeće ljubavi,
danas je kreirano posredstvom algoritma. Ukoliko u obzir uzmemo netom navedeno,
da inteligencija koja nije ljudska, ali je od čovjeka kreirana utječe na nova poimanja ljubavi,
nameće se pitanje – koliko tehnologija suštinski mijenja našu sposobnost stvarne povezanosti,
a koliko je samo oblik izražavanja iste potrebe za ljubavlju
koja je oduvijek bila temelj ljudske komunikacije.
Isti cilj, druga uloga, Eros i Tanatos – ljubav, ljudskost i kreacija s jedne i povratak u neživo s druge strane. Danas, u eri poruka, notifikacija i stalne online prisutnosti, ljubav se izražava brže, ali često mnogo površnije – emocije se dijele jednostavnije, no istodobno i s manje trajnosti. Ovako prikazana razlika između „analogne“ i „digitalne“ ljubavi ne govori nužno o gubitku vrijednosti, već o promjeni načina na koji danas općenito komuniciramo emocije i doživljavamo povezanost – negdje na pola puta između autentične blizine i virtualne dostupnosti. No, možda i nije sve tako jednostavno jer, ukoliko ljubav ipak promatramo kao stvaran, autentičan proces – proces međusobnog upoznavanja, razumijevanja i zajedničkog rasta, koliko zaista prostora ostaje za sve što svrstavamo danas pod pojam umjetna inteligencija?
Ljubavni su odnosi kompleksni, iskustveni, na svim svojim razinama i u svim svojim oblicima iziskuju emocionalni angažman, dok je suvremeni prikaz ljubavi plastičan, ravna crta, instantan je, i tako je prikazan, kroz sve vrste medija i tehnologija, Upravo su mediji i nove tehnologije čimbenici koji oblikuju nove poglede – kako na svijet oko nas, tako i na ljubav i na beskrajan svijet unutar nas. Ovakvo, prema modernom narativu, simplificiranje osnovne ljudske potrebe, potrebe za ljubavlju i pripadanjem. prije ili kasnije mora uzeti svoj danak.
Vrijeme je, nažalost, pod utjecajem novih tehonologija, ubrzano;
ljubavi koja je sama po sebi prirodan process – rađa se, njeguje, raste i umire,
ništa što je umjetno ne ide u prilog.
Gabriel García Márquez u svojoj “Ljubavi u doba kolere” podsjeća čitatelja da ljubav ima sposobnost nadživjeti vrijeme, prepreke i društvene norme. Priča je to o izdržljivosti, komunikacijskim ograničenjima, ali i idealiziranosti – Florentinova ljubav često živi više u njegovoj mašti nego u stvarnosti. Ukoliko stvari sagledamo iz konteksta digitalizacije i AI-posredovane interakcije, novi oblici ljubavnih odnosa svedeni su, zapravo, na idealizirane identitete, a komunikacijskih ograničenja ovaj put nema.
Preoblikovanje ljubavi, pak, unutar društvenih i tehnoloških okolnosti vremena gotovo jasno otvara paralelu s današnjim razdobljem obilježenim umjetnom inteligencijom – životi sudionika ljubavnih odnosa odvijaju se odvojeno, a ljubav kao najjača sila univerzuma, baš kao i u Marquezovo vrijeme, opet za zadatak ima svladati prepreke i najvažnije – nadživjeti i ovo vrijeme uvjetovano umjetnom inteligencijom kako bismo i dalje ostali povezani, bliski, autentični, ljudi.
U suprotnom, ukoliko ljubav u potpunosti prepustimo AI -ju, slijedi nam ni manje ni više nego sto godina samoće…
