Za blog piše: Josipa Bošnjak, 2. god. Marketing i komunikacije
Ponekad se i sama pitam odakle mi uopće snaga za sve što me čeka tijekom jednog običnog dana. Posao, djeca, kućanske obveze, kuhanje, pospremanje, organizacija svega i svačega, a nakon svega toga još i odlazak na predavanja. Ponekad mi se čini kako bi mi dobro došao još jedan par ruku, nekoliko dodatnih sati u danu, osobni asistent, ali – ništa od toga – tu sam gdje jesam i nekako guram dalje…
Studirati kao mama, pogotovo kada imaš četrdeset i koju godinu, nije baš jednostavno. Nakon radnog dana žurim na predavanja, a kod kuće me čekaju djeca, obveze i gradivo. Ispiti dolaze bez obzira je li dijete dobilo temperaturu, treba li skuhati ručak ili je perilica baš danas odlučila da joj se ne radi. Najteže je kada se djeca razbole i trebaju mamu više nego inače. Tada mi se i ono malo gradiva čini kao cijela enciklopedija, a ispit je već pred vratima. Kao da se sve urotilo protiv mene!
Najteža je ipak grižnja savjesti. Kada mi djeca kažu kako im ne posvećujem dovoljno vremena, te riječi zabole. Znam kako im nedostajem, a istovremeno želim ostvariti nešto i za sebe i za sve nas. Ponekad se osjećam da, što god napravila, nešto radim pogrešno i nekome nedostajem…
Tu su i novčani izazovi. Treba pronaći novac za školarinu uz sve obiteljske troškove, a da pritom djeci ništa ne uskratim. Vjerujem kako ulažem u svoju budućnost, iako moj bankovni račun ponekad pokazuje kako nemam ni za sadašnjost !?
Nakon dugo godina izvan školskih klupa morala sam ponovno naučiti kako učiti i pamtiti. Mozak se očito malo ulijenio pa mu je trebalo vremena vratiti se u formu. Sjećam se kako sam za prvi ispit učila u vlaku na putu do posla. Dok su putnici razgovarali i smijali se, ja sam pokušavala zapamtiti definicije koje nikako da pronađu put do mog mozga. A kod kuće je tek posebna priča! Čim otvorim knjigu, odjednom su svi gladni, žedni ili imaju tisuću pitanja. Dok ne učim, nitko ništa ne treba, ali čim sjednem, kao da se cijela kuća probudi…
Posebno ću pamtiti svoju prvu prezentaciju. Moja kći pokazala mi je kako se radi i baš mi je bilo drago što mi upravo ona može pomoći. Vidjelo se koliko joj znači što i ona mene nečemu može naučiti. Ona je bila moja učiteljica, a ja njezina ponosna učenica. Taj mi je trenutak ostao posebno drag!
Bilo je i trenutaka kada sam poželjela odustati. Glava mi je pucala od informacija i popisa zadataka koje nikako nisam stizala prekrižiti. Svoje sam najbliže toliko često zamarala istim brigama da su ih vjerojatno već znali napamet. Srećom, nisu odustali od mene. Veliku podršku pružili su mi obitelj, kolegice s fakulteta i posla. Njihovo ohrabrenje puno mi je značilo, posebno onda kada sama sebi nisam bila najveća podrška.
Danas znam kako ne mogu uvijek biti savršena mama, zaposlenica i studentica. Iskreno, ponekad je već uspjeh biti koliko – toliko organizirana osoba koja se pritom sjeća gdje je ostavila ključeve. Ne mora svaki dan biti savršen. Nekada je dovoljno da su djeca dobro, da sam odradila posao, naučila barem jednu stranicu, a večera je na stolu, pa makar bila nešto najjednostavnije…
Želim svojoj djeci pokazati kako nikada nije kasno za nove početke i da godine nisu prepreka za ostvarenje snova. Želim da vide kako mama ima svoje želje i ciljeve, ali ih ne prestaje voljeti ni onda kada mora učiti umjesto gledati crtiće s njima.
Studirati nakon četrdesete, uz posao i majčinstvo, traži puno odricanja, strpljenja i budimo iskreni popriličnu količinu kave. Ipak, nastavljam dalje, jer svaki položeni ispit podsjeća me koliko mogu kada se potrudim.
Studiranje za mene nije samo diploma. To je dokaz samoj sebi da još mogu učiti, napredovati i ostvariti ono što želim.
A ako pritom uspijem odgojiti djecu, odraditi posao, položiti ispit i ne zaboraviti staviti rublje u perilicu, smatram kako sam i taj dan ostvarila osobni i životni uspjeh.
