Za blog piše: Tanja Katanec, 2. god. Marketing i komunikacije
Na fakultet nisam došla bez životnog iskustva. Većinu radnog vijeka provela sam u radu s ljudima. Po struci sam grafička urednica, no po prirodi introvert. Život me odveo drugim putem, dijelom i zato što od umjetnosti nije uvijek jednostavno živjeti (tada nisam znala kako se ništa samo ne prodaje po sebi). Povratak obrazovanju zato za mene nije samo stjecanje novih znanja. To je i prilika odmaknuti se svakodnevici, otkriti neke nove načine razmišljanja, te usput pokazati i svojoj djeci koliko je cjeloživotno učenje važno.
Na Poslovnom veleučilištu Zagreb očekivala sam raznolikost i upravo sam to dobila. Profesori imaju svoj način komunikacije i pristup predavanju. Ne bih mogla izdvojiti samo jednog profesora jer svaki na svoj način doprinosi iskustvu studiranja. Posebno mi odgovaraju oni koji potiču kreativnost. U takvim trenucima ponovno se povežem s dijelom sebe koji sam zaboravila da imam…
Možda upravo zbog takvog iskustva drukčije gledam i na profesore i na studiranje. Rad s ljudima naučio me kako nismo svi isti i da ne trebamo uvijek očekivati jednak način komunikacije. Važno je da profesor zna prenijeti znanje i studenti ga mogu pratiti, ali vrijedi se zapitati gledamo li ponekad previše na način na koji netko govori, a premalo na ono što nam želi prenijeti.
Međutim, ni najbolji profesor ne može puno učiniti ako student nije spreman sudjelovati. Možemo sjediti na predavanju, gledati u mobitel i čekati da vrijeme prođe. Fizički smo prisutni, ali što zapravo dobivamo samo s tim stavom i pristupom?
Vjerujem kako je važno biti prisutan i glavom. Slušati, pitati, sudjelovati i dopustiti da nas nešto zainteresira, čak i kada na predavanje dolazimo bez posebnih očekivanja. Nikada ne znamo koja će nam informacija, razgovor ili susret jednom postati važni. Svaki dolazak, svaka odluka i svaki trenutak mogu nas odvesti korak dalje, ali samo ako im damo priliku.
Gosti predavači su pravo osvježenje. Primjer: glumac Marko Cindrić došao je promovirati svoju novu predstavu, ali zapravo nas je naučio koliko je truda, znanja, energije potrebno uspjeti u samo jednom projektu te potvrdio tezu uspjeha koju bih voljela da sam znala u mojim dvadesetima.
Što bih poručila mlađim studentima ili brucošima? Nemojte misliti kako već sada morate znati kojim ćete putem ići. Ponekad nas upravo iskustva koja nismo planirali odvedu prema nečemu sasvim novom. Ipak, nemojte olako preskakati prilike za učenje. Obrazovanje nije samo diploma, baš kao što ni životno iskustvo nije zamjena za znanje. Jedno i drugo mogu nam otvoriti vrata koja danas možda ni ne vidimo!
Profesori imaju važnu ulogu u tom procesu. Ne moraju svi biti jednaki, niti će nam svi jednako odgovarati. Voljeli bismo zasigurno da su svi entuzijastični, inspirativni, kreativni, pristupačni…….no trebamo se zapitati i koliko je to zapravo realno? Zapitati, jesmo li i mi spremni biti takvi uvijek ili u svakoj situaciji?
Ali možda baš i kod profesora koji nam se na prvi pogled čini drukčijim, možemo naučiti nešto vrijedno.
Jer, nikada se i zna — možda nam baš danas slijedi predavanje koje će nekome promijeniti pogled na život…
